Strah

Opis

Strah prati čovjeka na životnom putu češće nego radost i sreća. Čim se dijete rodi, zaplače od nekoga neodređenog osjećaja koji se može tumačiti i strahom od života. I tako se do smrtnog časa izmjenjuju različiti strahovi od kojih čovjek nikad nije potpuno oslobođen.

U djetinjstvu se bojimo podruma i mraka, plaše nas stvarnim i nestvarnim bićima. Poslije se bojimo loših ocjena, strah nas je ako razbijemo prozor, uprljamo odijelo ili se kasno vratimo kući. Bojimo se prvog plesa, a da o prvom spolnom odnosu i ne govorimo. Miješaju se osjećaji, želje i strahovi.

Djecu živo želimo, ali se bojimo obaveza i brige. Žena se boji muža, muž se boji žene, oboje se boje svojih roditelja i rođaka. Na poslu se bojimo pretpostavljenog, strah nas je od zadataka i odgovornosti. Poslije se bojimo djece. Tako se unedogled razvija panorama strahova. Strah je toliko prisutan u životu čovjeka da se i mnogi filozofi bave strahom kao osnovnim problemom egzistencije.

Iako je riječ o općoj pojavi, riječnik je ipak oskudan kada treba da se izrazimo. Govorimo o strahu, zastrašivanju, bojanju, plašnji, strepnji, nemiru, zeblji, stravi, panici, mori. Neki jezici imaju mnogo više izraza, ali se ni u njima ne može jednom riječju rastumačiti o kakvoj se vrsti i jačini straha radi.

Što se događa kad se čovjek uplaši? Nije to samo osjećaj ugroženosti, napadnutosti i opasnosti. Strah pokreće niz tjelesnih reakcija. Naročito dolaze do izražaja vegetativni simptomi: crvenilo ili bljedilo lica, srce počne užurbano lupati, oblijeva nas hladan znoj. Kad netko čuje neočekivanu vijest, "noge mu se odsijeku", može klonuti, pasti. Krvotok se poremeti. Zbog nedovoljno krvi u mozgu dolazi do gubitka svijesti.

Živčani podražaji iz površine tijela i mozga više ne surađuju, čovjek doživljava iluzije i halucinacije, tresu mu se ruke i noge, glas mu podrhtava, ne može govoriti, ne vlada sobom, ponaša se nekontrolirano, nesuvislo. Ukratko, pogođen je čitav organizam, njegov tjelesni i duševni dio.

Najjače je izražen strah u kritičnim životnim situacijama. To najbolje pokazuje panika prilikom potresa, oružanih sukoba i drugih ozbiljnih ili nenadanih događaja. Tada strah ima karakter šoka. Postoje i neodređeni osjećaji nelagodnosti i bojažljivosti koje se ne usuđujemo nazvati strahom. Između ta dva krajnja izraza straha postoji velik broj različitih reakcija.

Jačina osjećaja straha ne ovisi o stvarnom uzroku, nego isključivo o doživljenom. Malo dijete ne boji se lava jer ne zna kakva mu opasnost prijeti. Odrastao čovjek boji se noću proći kroz groblje, iako to uopće nije opasno. U svakodnevnom životu postoje normalni, razumljivi strahovi, razlikujemo ih od umišljenih strahova za koje ne postoje objektivni uzroci.

Ako stvarni ili umišljeni uzroci straha postoje trajno, dolazi do kroničnih promjena. Strah je prisutan kod mnogih duševnih poremećaja i ponekad je glavni sadržaj bolesti. Najjednostavniji je strah od nastupa, zovemo ga trema. Javlja se u vezi s ispitom ili nastupom u javnosti. Trema obično prestaje ako se ponavlja ista situacija.

Kad prvi put govorimo pred skupom, jako smo uzbuđeni. Poslije to postepeno iščezava. Ponekad se događa obratna reakcija, strah se svaki put sve više pojačava, a pridružuju mu se i drugi simptomi, crvenilo lica, podrhtavanje glasa, mucanje, drhtanje prstiju i čitave ruke.

O bolesti se govori ako je trema toliko jaka da čovjeka sprječava u normalnom obavljanju radnih zadataka ili u privatnom dodiru s ljudima. Tada valja što prije otpočeti liječenjem jer se izgledi za izlječenje pogoršavaju duljim trajanjem straha. Bez pomoći, takav će se čovjek sve više izolirati od društva, razvijat će osjećaje manje vrijednosti, povlačit će se u sebe i napustiti posao.

Ako strah nije suviše jak, a stidimo se da ga pokažemo, moći ćemo ga savladati. To se do izvjesne mjere može i uvježbati tako da se sami izlažemo situacijama koje nas straše. Ako se netko uvjeri da nema razloga za strah, prestat će se bojati. Nije dovoljno da on samo zna da se ne treba bojati, mora se u to uvjeriti, u osjećajima likvidirati umišljen razlog za strah, ali to ne može uvijek učiniti sam. Potrebna mu je psihoterapijska pomoć.

Iako je glavni osjećaj ugroženosti, strah može biti i pozitivan jer tjera na akciju. Mnoga herojska djela nastala su u situaciji velikog straha. Tada je strah saveznik. Danas ima mnogo lijekova koji suzbijaju strah, ali ta sredstva nisu svemoćna.

Strah se može otkloniti samo uklanjanjem uzroka. To znači da će se u suradnji bolesnika i liječnika otkriti pravi razlozi straha. Kad to bolesnik doživi, strah postepeno ili naglo prestaje.